Kada uđu u kombi i krenu put Crne Gore, članove benda „Neverne bebe” obuzme radost. Jer, ne samo da ih za naše prostore vezuju prelijepe uspomene, već ih uvijek dočeka i nova sjajna energija. Tako će biti i večeras na Gradskom trgu u Podgorici, i 13. jula na Gradskom trgu u Budvi, i u avgustu u Nikšiću, gdje će Milan Đurđević i njegova muzička porodica svirati na „Lejk festu”.
Fenomen uspjeha i trajanja „Nevernih beba” koje već 24 godine postoje na regionalnoj sceni leži u maestralnoj jednostavnosti. Dok se drugi trude da naprave džumbus i „gruvanje” ne bi li „upali u oči”, „Neverne bebe” to čine tiho i nenametljivo, osvajajući publiku kvalitetnom svirkom i interpretacijom, ali i posebnom filozofijom u tekstovima. Zato je njihov muzički zagrljaj u isto vrijeme i nježan poput pamuka, i snažan poput čelika.
U razgovoru za „Dan” frontmen benda Milan Đurđević najavljuje ljetnje koncerte u Crnoj Gori, govori o iskušenjima kroz koja je kao umjetnik prolazio duže od tri decenije i otkriva zašto je hedonizam, tako svojstven velikim svjetskim medijskim zvijezdama, zapravo najveći neprijatelj kapitalnog stvaralaštva.
Ovog mjeseca publika u Crnoj Gori će dva puta moći da vas sluša, najprije u Podgorici, a potom i u Budvi. Po čemu će se koncerti razlikovati?
-Veliko mi je zadovoljstvo što imamo koncerte u Crnoj Gori, jer crnogorska publika mnogo voli „Neverne bebe” od početka naše karijere – kaže Milan za „Dan“.
- Dosta toga smo i napravili u Crnoj Gori, mnogo koncerata smo odsvirali kod vas i mislim da smo ostavili ozbiljan trag. Koncert u Podgorici se događa u okviru Podgoričkog kulturnog ljeta; biće to ozbiljan spektakl i sa aspekta publike, i sa aspekta produkcije, i benda. Promovišemo album „Priča o nama” koji je i retrospektiva svega što smo do sada napravili i iskorak u neko buduće vrijeme. Album nosi poruku naših želja i nadanja vremena koja su prošla, ali i poruku optimizma kada je riječ o budućnosti. Naša lista na koncertima će zaista biti impresivna: sviraćemo najveće hitove, nove pjesme i stare pjesme u novim aranžmanima. Koliko smo jedno vrijeme često nastupali kod vas, toliko jedno vrijeme nismo svirali, pa ovi koncerti dođu kao neka vrsta posebne svetkovine.
Da li ćete iskoristiti boravak u Crnoj Gori i da se odmorite?
-Ove godine nema ljetovanja. Do 1. oktobra imamo zakazanih 18 velikih koncerata, a set lista je takva da sviramo duže od dva sata. Naši koncerti su jako zahtjevni i ozbiljni, i da bismo bili spremni za njih moramo da budemo maksimalno odmorni, a razmaci između koncerata su svega nekoliko dana. Jako nam je važno kakav utisak ostavljamo kad izađemo na binu, poruka koju šaljemo i reakcija publike. To nije mala obaveza i mali zadatak.
Novi album „Priča o nama“ naišao je na odlične reakcije publike. Ima li strepnje dok stvarate nove pjesme da će reakcija biti mlaka ili da vas nove generacije publike neće razumjeti?
-Nemam taj problem, jer smo mi tu barijeru prošli. Imamo kultni status i to se prenosi sa generacije na generaciju. Takođe, mi ne sviramo trendovsku muziku, a pauza između naših albuma je po četiri-pet godina. Ne jurimo ni status, ni popularnost, ni novac, a privilegija „Nevernih beba” je posebna vrsta emocije koju dajemo ljudima. Bavimo se suštinskim emotivnim stanjima u vremenu u kom živimo. Ljubavne pjesme će uvijek ostati iznad svega ostalog; proći će razne epohe i alternativni odnosi prema političkoj stvarnosti, prema egzistencijalnim problemima, a mi smo nekako nadišli sve to, otišli smo korak dalje, bavimo se nekim drugim temama. Mi pišemo o ljubavi na dostojanstven način, duboko i stvarno; naše pjesme ljudi osjećaju kao da se njima dešavaju.
Koju pjesmu sa novog albuma ste najteže i najduže stvarali? Uvijek postoji ta vrsta izazova.
-Napravili smo par iskoraka kroz pjesme „Svemir” i „Doria”, i to je dobro. Čovjek bi trebalo da se mijenja, da eksperimentiše. Nema ništa gore nego kada čovjek u dvadesetim i pedesetim godinama ima iste stavove o životu; ako ih ima, to znači da nimalo nije napredovao, da mu se ništa nije desilo i da nema nikakva empirijska saznanja.
Sa 16 godina ste pobijedili na Zaječarskoj gitarijadi, sa 18 ste došli u kultnu grupu „Smak” gdje ste u tom trenutku svim ostalim članovima mogli da budete sin. Kako ste uspjeli da izbjegnete da Vas velika slava u „zelenim” godinama ne odvede na stranputicu?
-Nikada nisam bio stereotip u rokenrolu, došao sam iz klasične muzike gdje važe potpuno druga pravila, a s druge strane ušao sam u muziku iz velike strasti, nikada nisam imao potrebu da budem zvijezda. Mnogi ljudi su u rokenrolu iz pogrešnih pobuda, a meni je samo muzika važna. Uvijek idem na karijeru „Pinkflojda” – da niko ne zna kako izgledaš, a da svi vole tvoju muziku i da ostaviš neki trag. Meni iskušenja nisu bila važna, a u ono vrijeme je i alkohola i droge bilo više nego sada. Mislim da bi čovjek prije svega trebalo da bude zdrav da bi imao neku ozbiljnu ideju. Sve što se događa pod plaštom halucinacija, kad se čovjek probudi i osvijesti shvati da je to bila samo parafraza svega onoga što je on mislio da jeste. Mene su od početka zanimali i duhovnost i religija; odmah sam se bavio i Dostojevskim, i Rahmanjinovim, i Šopenom, a ko uđe u to sa 15-16 godina, ko pročita Dostojevskog i Sartra, teško da će u životu imati stranputice i lutanja po pitanju vizije. Birao sam sebi prijatelje, družio sam se sa onima koji su mi odgovarali; 1993. napravio sam svoj bend i od tada sve ide na način na koji ja želim. Birao sam ljude i po ljudskim i po muzičkim kvalitetima, i zato nema šanse da bude neke greške u „Nevernim bebama”. Mi smo i prijatelji, i porodica.
Srušili ste sve stereotipe o muzičarima na Balkanu: osim što ste školovani muzičar, svirate u istom bendu sa rođenim bratom već decenijama a da se niste posvađali, odlučili ste da angažujete čak dvije pjevačice... Da li je to Vaš odgovor da izuzetak ne potvrđuje pravilo ili je sve samo sticaj okolnosti? Ili ste, pak, ciljano željeli da bude tako?
-Kod nas je sve ad hok, ne znamo šta će biti večeras, a tek ne za godinu dana, nažalost. To nas je i koštalo ovih 20 godina lutanja. Ljudi lutaju sa idejama, sa profesijama, a mi smo odlučili da se bavimo muzikom. Prvih sedam godina smo bili u klubu; nije bilo ni novca ni ideje šta da radimo, ali smo svirali i to nam je bila osnova svega. Paralelno smo pisali pjesme; „Veliki je Bog”, „Hiljadu godina” i „Život je kazna” su tek u ovom trenutku dobile potvrdu svog identiteta, a u trenutku nastajanja nisu bile podobne. Svirali smo u klubu, nas je muzika odabrala; našli smo se na bazi talenta, a ne na bazi interesa. Da je bilo drugačije, ne bismo preživjeli ni dvije godine. Naš konto je 2000. godine bio nula. Izdržali smo najjače iskušenje prvih šest-sedam godina, a ko to izdrži taj je odabran da se bavi muzikom. Posljednjih 12 godina sviramo samo velike koncerte; svirali smo u „Areni”, više puta napunili Centar „Sava”, sve najveće pozornice... Mislim da čovjek ne smije da juri, da bude alav, da misli da je sve njegovo, da mora odmah da se ostvari, da želi novac, da sklanja ljude oko sebe... Mi smo svjesno odlučili da budemo margina, da pustimo muziku da nas vodi kroz karijeru.
Markes je govorio da nema tog lijeka koji može izliječiti ono što može izliječiti sreća. Može li srećan čovjek da bude dobar umjetnik ili mora da ga „žulja” život da bi mogao da „kopa” duboko unutar sebe i pruži najtananije emocije koje će svi prepoznati?
-Nijedno epohalno djelo nije izašlo iz stanja hedonizma. Čovjek koji živi u takvom ambijentu nema potrebu da piše, niti ima ideju o čemu da piše. Znate, piše se samo o stvarima koje zabole, o dubini emotivnih lomova koje čovjek napravi i kojima dozvoli da mu se dese. Mi možemo da spriječimo mnoge stvari; i ja sam mnogo toga mogao da spriječim, ali sam pustio da se baš te stvari dese da bi iz njih izašle neke velike pjesme. Sreća postoji samo kao trenutak u kom se desi nešto što zaslužujemo: dobar album, dobar koncert, izlazak na bis i lica ljudi koje u tom trenutku vidim, sve su to razlozi za sreću. A sreću kao globalno stanje niti biram, niti želim.
Snežana Moldovan


Dokumentarac i album povodom jubileja

Iduće godine biće 25 godina otkako „Neverne bebe” postoje. Kako ćete obilježiti jubilej?
-Ekipa kreativnih umjetnika radi dokumentarni film o bendu. Neće biti uljepšavanja stvarnosti, pričaćemo o iskušenjima, ali i o pobjedama koje su obilježile naš život, a negdje smo dotakli i živote drugih ljudi. Imaćemo i seriju velikih koncerata i štampati album „best of”.


Osvajanje slobode

Snimili ste „Još se nadam” sa Danielom Kajmakoskim. Zašto je izbor „pao” na njega i vidite li među mladim pjevačima još kvalitetnih interpretatora koji će dugo trajati?
-Sigurno je da ih ima.
Ko Vam je „zapao za uho”?
-Niko, ja funkcionišem na bazi nekog svog osjećaja, pronalazim ljude po senzibilitetu. Daniel Kajmakoski ima potencijal da otpjeva pjesmu koja će biti važna nekim ljudima. Ako pogledate ljude koji su do sada svirali sa nama na albumima – Radomir Mihajlović Točak, Vlatko Stefanovski, Sajmon Filips, Aki Rahimovski, Vana, potpuno je jasno da se pronalazimo sa tim ljudima po pitanju emotivnog doživljaja muzike, ideja, načina na koji možemo da ostavimo iza sebe neku pjesmu. Nema kalkulacije. Vlatko i Točak su esencija domaće muzike. Ko može bolje da otpjeva pjesmu od Akija Rahimovskog?! Mnogo mi znači što sam podijelio muziku sa nekim jako važnim ljudima. Takođe, velika mi je satisfakcija kad u prvim redovima na koncertima vidim klince od 14-15 godina, a u posljednjim redovima njihove roditelje. Bojim se nekih ljudi koji izađu na binu, odvrnu pojačala i napravi se neka kakofonija, svi urlaju u isti glas; meni je to zastrašujuće. To nema veze sa generacijom, već samo sa artikulacijom. Ako hoćeš da neko razumije to što pričaš, moraš da budeš artikulisan. Veći je bunt da suptilno probudiš ljude, banalizacija je za one koji su ostali na nekom drugom nivou. Mi hoćemo da kroz život osvajamo neku vrstu i intelektualne, i duhovne, i emotivne slobode, i da o tome pišemo.